Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme

 

Hvala pripada Allahu, koji je jasno razdvojio Pravi put od krivoga, koji je ponizio novotarije i inovatore, a uzvisio Sunnet Poslanikov, alejhis-selam, i one koji ga slijede. Hvala pripada Allahu, koji u svakom stoljecu inspirira grupu alima da brane Poslanikov, alejhis-selam, put od pokusaja neznalica da ga unakaze i koji vecinu muslimana nazivaju musricima (idolopoklonicima), inovatorima i kjafirima (nevjernicima), pritom lazno tvrdeci da su samo oni spaseni. Neka je salavat i selam na Poslanika, alejhis-selam, njegovu porodicu i sve njegove ashabe, koji bijahu primjerom kako se cuva sunnet.

 Zasto pisati o zikru?

Islam je, prema nasem razumijevanju i prihvatanju vecine muslimana, i alima i obicnih sljedbenika, ehli sunnetsko-dzematski islam, tj. vjera sljedbenika Poslanikova, alejhis-selam, puta i zajednice muslimana. Najbolji medju nima su pripadnici Selefa: Ashabi, Tabi’ini i Tabei-Tabi’ini, i to prema vjerodostojnom Poslanikovom, alejhis-selam, hadisu koji biljezi Muslim: “Najbolje stoljece je moje stoljece, zatim ono koje slijedi, zatim ono koje slijedi.” Svi su alimi ovaj hadis razumijeli tako da pripadnici selefa predstavljaju najbolji primjer ljudskog ponasanja i ispravnog vjerovanja kako medju muslimanima, tako i cijelom covjecanstvu, i da slijediti njih znaci slijediti Poslanika, alejhis-selama, a da se slijedjenjem Poslanika, alejhi-selam, postize spasenje prema Allahovoj dz.s. odredbi: “ko se pokorava Poslaniku, alejhis-selam, pokorava se Allahu, dz.s.” (4:80)

Zikr u Islamu – ministar unutrasnjih poslova vijernika

Allaha, dz.s., moramo se uvijek sjecati, i kad sjednemo, i kad ustanemo, i kad god se pokrenemo. Zikr je jedan od najvaznijih aspekata islamske vjere – ministar unutrasnjih poslova vjernika. Svako je duzan znati kako vjerovati u Boga, dz.s., i ono sto nam je Poslanik, alejhis-selam, donio u hadisu i sunnetu. Stoga nam je, kao pripadnicima ehli sunneta vel dzema’ata, obaveza boriti se protiv bid’ata, jer je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Kullu bid’atin dalaletun, ve kullu delaletin fin-nar – svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je bacena u vatru.”

Prije toga, treba razumijeti sta je to bid’at.

Novotarija se u arapskom jeziku opisuje slijedecim rijecima: “metoda uvedena u vjeru koja ide protiv pravila i zakonitosti ustanovljenih islamom, uvodjenje novotarija koje Poslanik, alejhis-selam, nije spominjao, niti ih je cinio, kako ni ono sto ashabi nisu spominjali niti cinili.” Ashabi se ovdje moraju uzeti u obzir zarad hadisa: “Alejkum bi sunnetii ve sunneti hulefaii min be’adii – obaveza vam je slijediti moj sunnet i sunnet mojih halifa poslije mene!” (Buhari i Muslim). Prema tome, sto god Poslanik, alejhis-selam, ili njegovi ashabi nisu cinili – moze se podvesti pod novotariju. To je znacenje bid’ata. Sto god je Poslanik, alejhis-selam, cinio i sto god su cinili hulefau-rasidin (cetverica pravednih halifa r.a.), kao i ostali ashabi, ne moze se smatrati inovacijom upravo zbog spomenutog hadisa.

Sta je doista bid’at?

Pet dnevnih namaza je obavezno obavljati. Mi ne kazemo da treba pronalaziti nekakve nove metode u islamu, niti tezimo bid’atima i inovacijama, ali ne uzimamo rijeci “slovo po slovo,” ne prevodimo doslovno, vec citamo “izmedju redova.” Ne zelimo biti kao sejtan l.a. Treba razumijeti - ovo, prije svega, upucujemo nama samima – da ukoliko ne shvatimo Poslanikovo, alejhis-selam, ucenje, premda budemo znali rijeci, ucinit cemo sejtanovu gresku. Treba sa potpunom skrusenoscu i poniznoscu sjesti i zamoliti svoga Gospodara za blagoslove i jos vise rahmeta, a ne sjesti kao sto je sejtan sjeo pun sebe, ponosan na svoje “znanje.” Sejtan je napamet naucio sva slova i sve rijeci, ali bez razumijevanja njihova znacenja. Sejtan je, poznajuci sve Poslanike, pocevsi od naseg praoca Adema a.s., sve do sudnjeg dana, imao priliku citati sve cetiri knjige: Psalme, Toru, Novi testament i Kur’an casni. Svog Gospodara je neprestano dvije hiljade godina obozavao u prethistorijskom vremenu, i to takvim obozavanjem da je gledao u ono sto obozava jos u dzennetu, pa je, ipak, postao i ostao proklet do Sudnjega dana. Zasto?!

Kur’an, a.m., nije zbirka pripovijesti

U vjeri postoje skrivena, unutrasnja, tzv. ezotericna znacenja. Vjerovanje nije kao citanje prica ili historije. Ako se Kur’an cita samo kao zbirka pripovijesti ili historijskih dogadjaja, onda se postavlja pitanje gdje se krije mu’dziza Kur’ana. Da je Kur’an samo zbirka pripovijesti, zasto ju je, onda, trebalo sastavljati tako da ju je nemoguce za sva vremena imitirati?! Stil i kompozicija Kur’ana su takvi da ne mora biti isto moje citanje i tvoje citanje. Svako uzima ono sto dokuci, ali postoje neka osnovna pravila.

Slova cine rijeci. Rijeci cine recenice. Recenice ti omogucuju da razumijevas “izmedju redova.” Ako citas samo rijeci, onda si na nivou citanja djeteta. Potrebno je citati “izmedju redova.” Citanje odraslog i zrelog insane mora se razlikovati od citanja djeteta, koje cita rijec po rijec.

U vecini arapskih zemalja danas, a i u nekim dijelovima Evrope i Amerike, na televiziji se moze pratiti tefsir Sejha Mutevellija Saravija, priznatog alima, koji je nedavno preselio na bolji svijet. Umnozavaju se njegove video kasete. Danas je popularniji nego za zivota. Zasto postoji toliki intere za njegovim tefsirom? Zato sto je svako fasciniran njegovim razumijevanjem Kur’ana, njegovim zakljuccima, objasnjenjima i mudroscu. Zasto? Zato sto zna citati izmedju redova. Kur’an i hadis nisu historija. Citajuci Kur’an i hadis, citaju se tajne. Ovaj alim pruza nova tumacenja pracenja objasnjenjima koja su dosad bila nepoznata. Zasto ne kazemo: ovo je novo, pa to necemo prihvatiti? Zato sto postoje nove inspiracije i novi nacini tumacenja. Kur’an je za sva vremena i sve ljude. Upravo to daje univerzalnost Bozijoj rijeci. Ukoliko ne razumijes ono sto je izmedju redova (sto je implicirano), ne mozes biti ni alim, ni vodic, ni ucitelj islama. Naprotiv, ostat ces zauvijek na nivou djece: njihovo citanje bit’ ce podudarno sa tvojim citanjem i razumijevanjem.

Zasto sejtan nije povjerovao u Musaa, a.s., kad mu je Allah dz.s. na plocama poslao zapovijedi? Zasto nije povjerovao u Davuda, a.s., kad je dobio Psalme? U ‘Isaa, a.s.,? U Muhammeda, alejhis-selam? Zato sto se oslonio na puko ucenje slova napamet. Ukoliko insistiramo na ovakvom pristupu Bozijoj rijeci, onda smo slicni sejtanu koji je citao slova i rijeci bez razumijevanja. Zamislite se za trenutak nad rijecima Imama Safije: “kad bi stotinu alima doslo da sa mnom raspravlja, ja bih ih sve, snagom dokaza, pobijedio. Ali, ako bi samo jedna neznalica (dzahil) dosla da se sa mnom raspravlja, bio bih pobijedjen.” To stoga sto ce neznalica, bez obzira na kolicinu i kvalitet dokaza, insistirati na negiranju i ponavljanju: “ne, ne, jok, jok!”

Zar (amin) nije zikrullah? Zar se (amin) ne izgovara u dzematu, sto je, svakako, svojevrsni zikr. Danas se svugdje u dzamijama dvaju mezheba moze cuti kako se “amin” izgovara gromoglasno, pa, ipak, neki ljudi insistiraju na tome da je – ukoliko Poslanik, alejhis-selam, nesto nije cinio i radio – to neprihvatljivo. U vrijeme Bozijeg Poslanik, alejhis-selam, neki su ashabi “amin” izgovarali glasno, neki nisu. Mozemo li tvrditi da su bilo ovi ili oni cinili nesto sto nije prihvatljivo? Ne mozemo, jer djela su prema namjerama. Mozemo li reci da Imam Ebu Hanife nije bio u pravu? Ne mozemo. Jesu li svi Turci i Pakistanci, na primjer, grijesni, a sve Safije u pravu? Nikako. Jer : “ihtilafu ummeti rahmetun – razlicita tumacenja u mom ummetu su milost.”

Razlicita tumacenja mudztehid-imama samo su milost ummeta. Ovo je samo jedan od dokaza za obavljanje zikra u grupi. Mnogi muslimani izgovaraju “amin” u namazu skupno, kao sto mi u grupi izgovaramo “Ja Allah.”

 U Detroitu i Chicagu, 23 zu-l-ka’deta 1422.

 

Šejh Hišam Kabbani i Imam dr. Senad-ef. Agić

 

۞   ۞    ۞